Djevojka.

Djevojka. autorice Anastasije DiFonzo studija je odrastanja unutar ograničenja i sloboda ženstvenosti. DiFonzo vodi čitatelje kroz vlastito iskustvo djevojaštva, i izravno i iz perspektive povijesnih ženskih figura. Personificirajući apstraktne koncepte poput „srama“, DiFonzo otkriva svoje osobno iskustvo. Međutim, Djevojka. ne pristupa ženstvenosti samo iz konteksta vlastite priče autorice; radije, poziva na priču njezine majke i pokojne bake, ističući posljedice generacijskih i obiteljskih rana na pojedincu pod opresivnom silom ženskih ideala. Počevši od utjecaja očekivanja njezine bake na autoričin vlastiti osjećaj sebe i završavajući s novootkrivenim pupoljkom seksualnosti među djevojkama, Djevojka. sažima što znači biti socijalizirana žena u svijetu koji djevojčicu - pa čak i ženu - čini ranjivim, a opet duboko mekim i nježnim stanjem. Ali nijedna knjiga nije potpuna bez da je u stanju istovremeno sadržavati više sukobljenih istina. Istovremeno dok ranjivost, mekoća i nježnost dolaze do izražaja u Djevojci. , tako i duboka snaga, a ponekad čak i ljutnja. Kako bismo mogli očekivati ​​išta manje? Roditi se kao djevojčica znači roditi se u život nasilja, bilo fizičkog, emocionalnog ili oboje. Govore nam da mrzimo sebe i u nekom trenutku je sasvim prirodno da se takva mržnja usmjeri prema van. Na kraju, međutim, autorica stvara vlastiti mir kao žena i djevojčica.